Drama novog početka

Na kraju godine obilježene svakovrsnim velikim obljetnicama dolazi nam još jedna, važna za Maticu hrvatsku. Dana 8. prosinca 1990, prije sad već dalekih 29 godina, u lijepom je prostoru Starogradske vijećnice u Zagrebu održana obnoviteljska skupština Matice. Izabrano je novo vodstvo, predsjednik, potpredsjednici i glavni tajnik te je Matica zajedno s hrvatskim narodom počela ploviti u smjeru državne neovisnosti. Daleko je manje poznato da je takvu ishodu, dakle novom početku djelovanja Matice u ulozi središnje hrvatske kulturne ustanove, prethodila prava drama.

Palača Matice hrvatske / Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Drama koja na stanovit način počinje u trenutku kada se mnogima učinilo da je njezin bogat život došao kraju. Matica je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila žrtva klasične političko-policijske represije. U maniri karakterističnoj za komunističke režime suočene s opozicijom najprije su njezini ogranci i središnja tijela natjerani na iznuđene ili nedobrovoljne ostavke, da bi potom niz matičara na lokalnim te republičkoj razini bio izložen montiranim političkim procesima i posljedičnim zatvorskim kaznama. Posljednji mjesec 1971. doista je bio okrutan za Maticu: 3. prosinca prestao je izlaziti popularni Hrvatski tjednik, četiri dana poslije njegovo je uredništvo dalo ostavku, 11. prosinca kolektivnu su ostavku podnijeli članovi izvršnog odbora, a 20. prosinca članovi upravnog odbora i predsjedništva. Premda su brojni članovi Matice završili u zatvoru ili na neki drugi način društveno izopćeni, režim je odlučio na tren pričekati sa zadnjom etapom političke egzekucije. Najprije je početkom (opet) prosinca 1973. u prostorijama gradske organizacije Saveza socijalističkog radnog naroda Hrvatske (Socijalistički savez), a u prisutnosti novorođene zvijezde komunizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji Ivice Račana te nadležnih drugova iz policije, prilikom sastanka s temom „konačnog političkog rješenja, pravnog ukidanja i sređenja imovinsko-pravnih odnosa“, zaključeno da će se Matica „brisati iz registra radnih organizacija, a u ovisnosti o političkoj procjeni u najpovoljnije vrijeme i pod najpovoljnijom pravnom formom“. Pravi je trenutak nastupio tri godine poslije, odnosno 1976, kada je izvršeno brisanje. Matičino je nemalo materijalno bogatstvo razdijeljeno na način da je prevažan arhiv završio u rukama notornog SUP-a (gradskog sekretarijata unutrašnjih poslova), vrijedni prostori jednostavno otuđeni u korist „društvene zajednice“, a nešto pokretne imovine (uključujući i važna, kako je navedeno, „materijalno-financijska prava) u rukama Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU).

Vjerojatno je tad nekim bivšim članovima Matice izgledalo da je sve gotovo. Ali povijest je i komunizmu odlučila priuštiti još jedno iznenađenje, pa je deset godina poslije svakomu u istočnoj i jugoistočnoj Europi bilo sasvim jasno da je samozvanim prorocima bolje budućnosti odzvonilo.

Drugo hrvatsko proljeće

Drugo je hrvatsko proljeće, ono potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća, na svojoj strani imalo ono što prvo nije, tj. povoljan međunarodni kontekst. Već krajem 1988, a posebno tijekom 1989, znaci neumoljive demokratizacije preplavili su tadašnju Hrvatsku. U nizu demokratskih ili prodemokratskih inicijativa javlja se napor za obnovom rada Matice, koji razumljivo predvode ljudi koji su i desetak godina prije imali važnu ulogu u njezinu radu. Prema važnom memoarskom zapisu čovjeka koji će se ubrzo naći u središtu svega, povjesničaru, publicistu i jednom od proskribiranih matičara Miroslavu Brandtu, njemu je Franjo Tuđman, tada jedan od najagilnijih disidenata te također bivši matičar, kasnije pripomenuo da je u negdje u jesen 1988. razgovarao s nekadašnjim tajnikom upravnog odbora Jozom Ivičevićem, još jednim kažnjenim matičarom, upravo o potrebi obnove njezina rada. Ivičevićev odgovor, čemu ćemo se poslije vratiti, bio je posebne vrste, a u svakom slučaju ne posebno ohrabrujući. Ne obazirući se odveć, Brandt je neformalne dodire s drugima svejedno nastavio premda su ga neke reakcije u najmanju ruku morale začuditi.

Miroslav Brandt, inicijator obnove Matice hrvatske / Izvor Leksikografski zavod Miroslava Krleže

U novim okolnostima druge polovice 1989, u prvom redu nastanka niza opozicijskih stranaka izraženoga hrvatskog predznaka, eventualna obnova Matičina rada dobila je dodatnu političku težinu. Potkraj je rujna iste godine Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Franje Tuđmana uputila javni poziv „svim živućim članovima“ Matičina upravnog odbora (prisiljena, podsjetimo, na kolektivnu ostavku 20. prosinca 1971) da „neodgodivo obnove rad Matice hrvatske“, te, navedeno je dalje, „najstarije kulturno-znanstvene ustanove u Hrvatskoj koja je afirmirala i emancipirala nacionalnu kulturu Hrvata“. Za bolje razumijevanje onoga što se poslije događalo valja naglasiti da je HDZ-ov poziv podrazumijevao obnovu rada ili nastavak rada Matičnih središnjih tijela, a ne osnivanje nove Matice. Takav stav, koji bismo mogli nazvati novim početkom, dakle nastavkom rada zabranjene Matice iz 1976, imao je i već spomenuti Brandt. Premda se na prvi pogled stvar mogla učiniti samo semantičkom zavrzlamom, zapravo se radilo o krupnoj razlici. Brandt je naumio sam čin novoga Matičina početka integrirati u rastući demokratski pokret u Hrvatskoj, pokazujući da nije riječ ni o kakvoj običnoj obnovi ili pukoj administrativnoj odluci o nastavku rada. Naprotiv, Brandt je obnovu htio učiniti sastavnim dijelom probuđenih slobodarskih težnji u Hrvatskoj, nasuprot diktaturi koju je simbolizirao komunizam.

Prvi predsjednik obnovljene MH Vlado Gotovac

Brandtov koncept obnove

Njegova je argumentacija bila snažna te stoga teško osporiva. Matica, prema Brandtu, nije mogla biti osnovana, nego jedino obnovljena, zato što nije ni bila ukinuta. Matičina pravila, naveo je u govoru prilikom „obnoviteljske sjednice svih odbora“, održane u prostorijama JAZU 12. prosinca 1989, „predviđaju samo mogućnost prestanka njezina djelovanja, ali isključivo na temelju odluke njezine Glavne skupštine, ako ona bude donesena s dvije trećine opunomoćenih glasova. Takva odluka nikad nije donesena i čak nikad ni jedna Matičina skupština nije o takvu prijedlogu ni raspravljala. Zbog toga Matica hrvatska nije dokinuta niti je mogla biti dokinuta. Njezina djelatnost prestala je represijom policijskih organa: njezine su prostorije zapečaćene, arhiv oduzet, dio članova njezinih odbora pohapšen je. U takvim okolnostima Matica nije mogla održavati svoje sjednice, ni svoje godišnje skupštine, ni izvršavati zakonima propisane registracije.“ Nije moglo biti govora ni o tome da je ostavka središnjih Matičinih tijela u prosincu 1971. bila drugo doli iznuđena. Ali i takva je opet bila nelegalna jer nije uslijedila potvrda središnjega Matičina tijela, odnosno glavne skupštine. „U jednakim uvjetima odbori Matice hrvatske bili su 1972.“, poentirao je opet Brandt, „ultimatumom tadašnje političke vlasti primorani da najave svoju protestnu ostavku. Ali kako je o toj nedobrovoljnoj najavi – o njezinu prihvaćanju ili odbijanju – mogla i opet odlučivati samo Matičina skupština, a ona se više nije mogla održati, to ni takva najavljena ostavka nije postala pravomoćnom.“

Zašto je Brandt tako uporno morao naglašavati da je Matica 1971. bila izložena represiji te da je onda drukčiji nastavak njezina rada osim obnove bio krajnje neprihvatljiv? Razloge treba tražiti u tome što je obnovljeni rad Matice bilo moguće zamisliti i drukčije od onog nezavisne, tj. od režima, ali i drugih zainteresiranih, u potpunosti odvojene, institucije. Naime, usporedo s Brandtom, unutar Socijalističkog saveza, parapolitičke organizacije koju je komunistički režim ustanovio kako bi proizveo dojam postojanja pluralizma u društvu, pojavila se skupina koja je naumila prisvojiti Maticu. Potom, pokazat će se da unutar JAZU postoji struja koja Maticu vidi samo kao dio Akademije. Početkom prosinca 1989. unutar Socijalističkog je saveza osnovan poseban odbor s namjerom „ponovnog osnivanja“ Matice. Prema svemu sudeći taj je odbor bio u nekoj vrsti veze s utjecajnim krugom unutar JAZU, okupljenim oko akademika Stjepana Babića. On je još potkraj rujna 1989. uputio Razredu za filološke znanosti poseban memorandum u kojem je predložio „pokretanje postupka“ za obnovu Matice. Prema Babiću, o tome je već postojalo raspoloženje u spomenutom razredu (a time, pretpostavljamo, i u cijeloj JAZU). Cjelokupni organizacijski posao obnove preuzeo bi poseban inicijativni odbor od devet članova, od kojih tri iz JAZU, tri „bivša člana“ Matice, najbolje iz nekadašnjeg nadzornog odbora i tri člana Socijalističkog saveza. Kada poslije razlike u gledištima oko načina obnove rada Matice postanu javne, odnosno kada se o njima bude pisalo u medijima, Babić će odbiti Brandtove optužbe da je član „zavjereničke skupine“ koja je namjeravala režimu predati obnovljenu Maticu. U tome je vjerojatno bio u pravu. Ali, da se nalazio na čelu skupine unutar JAZU koja je naumila prisvojiti Maticu, odnosno učiniti je tek jednom podorganizacijom Akademije, možda i u (pragmatičnoj) suradnji sa Socijalističkim savezom, o tome čini se ne bi smjelo biti dvojbe. Babić je očito smatrao Maticu dijelom JAZU, što je naravno impliciralo da nema pravo na institucionalnu samostalnost. U prvoj točki spomenutog memoranduma naveo je da je vrijeme za „obnovu“ sazrelo te da predmetna „inicijativa treba poteći iz JAZU jer je ona pravna nasljednica“ Matice. Također, Babić je predviđenu suradnju sa Socijalističkim savezom obrazložio razlozima razumljive nužde. „A suradnju sa Socijalističkim savezom“, istaknuo je, „predlagao sam jer sam u ondašnjim prilikama znao da se ništa tako krupno ne može učiniti bez vlasti, a još manje protiv njezine volje“.

Večernji list od 9. prosinca 1990. piše o održavanju Glavne obnoviteljske skupštine MH u Starogradskoj vijećnici

Oba Babićeva argumenta mogu se lako osporiti. Akademija je preuzela dio Matičine imovine u trenutku kad potonja nije imala nikakve mogućnosti otpora, a u trenutku u kojem se Babić tako jako pribojavao odgovora režima, u (još) komunističkoj Hrvatskoj osnovane su mnoge opozicijske političke stranke, poput HDZ-a, ali i Hrvatskoga socijalno liberalnog saveza (HSLS). Slično Brandtu, koji se protivio preuzimanju Matice, a ne nuždom uvjetovanom odnosu sa Socijalističkim savezom, tako su HDZ te HSLS također slali svoje izaslanike na razgovore s režimom, ali nisu djelovanje zamišljali (posebno u drugoj polovici 1989) u okviru neke interesne suradnje, a još manje unutar režima. Brandt je, kako je to Babić točno primijetio, također odlazio na sastanke u Socijalistički savez, vjerojatno se u istoj mjeri pribojavao represivnog odgovora režima, ali zasigurno nije, kako je Babić pogrešno tumačio, također „prihvatio inicijativu“ režima. Prema navodu iz kasnijeg pisma, Brandt je odlučio da se Matica može obnoviti „samo u svom autentičnom, integralnom personalnom sastavu i neizmijenjenom sadržajnom usmjerenju kakva je bila do policijskog udara 1971. Nikakva hapšenja, suđenja, optužbe ni represalije nad njom i njezinim članstvom ne mogu biti priznata zakonima. Matica mora uskrsnuti istovjetna samoj sebi, a bilo kakav pokušaj političke vlasti da stvore svoju, adoptiranu kvislinšku maticu mora biti najodlučnije odbijen.“

Jesu li planovi Socijalističkog saveza i Babića bili dio istovjetnog napora zasad ostaje otvoreno: nije nemoguće zamisliti da su obje strane imale svoje posebne zamisli. Treba imati na umu da je Socijalistički savez upravo potkraj 1989, ili kada se javlja inicijativa za obnovu Matice, odlučio napustiti komuniste te potražiti samostalnu političku budućnost. Za Brandta eventualne razlike nisu bile previše bitne: u oba plana vidio je opasnost za svoj plan obnove Matice. Tijekom listopada i prosinca 1989. imat će mnoštvo problema da u ulozi potpredsjednika Matice uspije ishoditi neovisnu obnovu. Primjerice, na sjednici održanoj 17. studenog 1989. dočekao je da predstavnik Socijalističkog saveza izjavi „da je bilo pogrešno i nezakonito što je rad Matice hrvatske 1972. bio dokinut“, što je s pravom protumačio priznanjem režima da je raniji postupak prema Matici bio „nepravedan i politički pogrešan“. Ali odmah je uslijedilo ono čega se Brandt najviše pribojavao: predstavnik Socijalističkog saveza mirno je izjavio da je osnovana posebna komisija u svrhu obnove Matice. U kasnijem komentaru Brandt je točno primijetio da svaka obnova Matice koju hrvatski narod poveže s režimom ne može biti prepoznata drukčije negoli „partijskom kreaturom“, a time i bez svakog ugleda, ali je vjerojatno precijenio navodni podzemni utjecaj komunista: Socijalistički je savez prestao biti samo produžena ruka režima i počeo je igrati vlastitu igru. Tek krajnjim naporom i uz jasnu potporu većine okupljenih Brandt je uspio ostati na konceptu obnove rada Matice. Socijalistički savez svejedno nije htio odustati. Brandt je uspio svoju varijantu novoga rada Matice nametnuti tek na zajedničkoj sjednici održanoj 12. prosinca 1989., dobrim dijelom i jer je u međuvremenu nekoliko utjecajnih članova JAZU (u prvom redu, Babić) promijenilo mišljenje te u potpunosti prihvatilo njegov koncept obnove. Važnost zajedničke sjednice od 12. prosinca 1989. potrebno je dodatno naglasiti: prva etapa – etapa obnovljenoga rada obnovljenih odbora – uspješno je završena, pa se moglo pristupiti završetku cijeloga pothvata.

Prije početka proljeća 1990. situacija u obnovljenim odborima Matice bila je veoma složena i vrlo teško razmrsiva: s jedne strane stajao je Miroslav Brandt, a s druge niz pojedinaca različitih interesa

U rukama HSLS-a

Nije bilo suđeno. Brandt je, nastavljajući dalje na dužnosti potpredsjednika, počeo rad na sređivanju niza materijalno-pravnih problema, poput povratka imovine, odobrenja javnog rada, registracije i slično. Potkraj svibnja 1990. dogodilo se neočekivano: policija je Matici vratila dobar dio zaplijenjenog, uključujući i nešto dokumentacije. Zapravo, Brandt nakon pobjede nad Socijalističkim savezom više ozbiljnijih problema s režimom nije imao. Zato je upravo u proljeće iste godine kulminirala njegova borba s grupacijom okupljenom oko Ivičevića. Radi boljeg razumijevanja svega potreban je povratak u prošlost, odnosno u jesen 1988, kada se dogodio na početku ovog teksta spomenuti razgovor između Tuđmana i Brandta. Prema Brandtu, kojemu je to pak prenio Tuđman, na pitanje o obnovi rada Matice, Ivičević „mu [Tuđmanu] je odgovorio da to ne bi imalo smisla, da Maticu ne treba obnavljati, nego je, naprotiv, uputno osnovati neku političku stranku“. Mnogo je dobrih razloga zbog kojih navedenu tvrdnju treba smatrati glavnim uzrokom kasnijih Brandtovih problema: na trenutke bizarna Ivičevićeva opstrukcija njegovih napora, koju su svesrdno podupirali akademik Petar Šegedin, a posebno Vlado Gotovac, krila je namjeru navedenih da obnovljenu Maticu učine središtem i političkog djelovanja. Preciznije, jednim od uporišta tek nastala HSLS-a. Na to se pak nadogradio niz osobnih animoziteta, kako iz razdoblja prije zabrane rada Matice iz 1971. tako i kasnijeg, manje ili više skrivenih ambicija te obične zluradosti.

Prije početka proljeća 1990. situacija u obnovljenim odborima Matice bila je veoma složena i vrlo teško razmrsiva: s jedne strane stajao je Brandt, a s druge niz pojedinaca različitih interesa, ali prema svemu sudeći ujedinjenih težnjom da ga se otarase. Donosim veći izvadak iz Brandtovih memoarskih zapisa: „Sredinom ožujka 1990., kad se Babić ponovo pojavio u Matici, bilo je ponovo riječi o potrebi smirivanja Ivičevića nekom gestom s moje strane. Upozorio sam Babića da je cijela afera oko Ivičevića umjetno stvorena i da služi nekom nepoznatom cilju. Istakao sam suprotnost između Šegedinova odgovaranja da Ivičevića uključim u akciju oko obnavljanja Matice i njegova naknadnog inzistiranja (u posljednjim trenucima borbe sa Socijalističkim savezom) da i on sudjeluje u debatama s dr. Gostlom [predstavnikom Socijalističkog saveza], očito kao Šegedinov oponent dr. Tuđmanu, koji je bio radikalno angažiran u formiranju samostalne hrvatske države, a da je Ivičević član vodstva [Hrvatske] socijalno-liberalne stranke koja tu državnost nema u svom programu. Toj dvojici pridružio se i Grga Gamulin, s kojim sam ja već prije sedam godina raskinuo svaku osobnu vezu, jer je on ustrajao na ideji […] u Jugoslaviji aktualnog samoupravnog socijalizma kao nade za ljudsku budućnost. Kako je i Gotovac lider [Hrvatske] Socijalno-liberalne stranke, očito je da se radi o koaliciji koja planira dobiti Maticu u svoje ruke radi ostvarivanja nekih svojih ciljeva koje nisam kadar proniknuti, no koji me ispunjaju dubokim nepovjerenjem.“ U tom je trenutku Brandt nudio već treću ili četvrtu ostavku na mjesto potpredsjednika, uglavnom zgrožen, kako je naveo, „atmosferom nemorala i laži“, a kojoj se ostali članovi predsjedništva i upravnog odbora nisu suprotstavljali. Potkraj lipnja 1990. Brandtu je bilo svega dosta. Narušena zdravlja odlučio je napustiti Maticu, zadržavši pravo da u medijima iznese opširnu kronologiju cjelokupnog slučaja. Svoje protivnike nazvao je „zavjerenicima“ s „dakako skrivenim mračnim ciljevima“.

Istovremeno, Brandtov je uzmak značio da je vodstvo Matice nadohvat ruke jednoj od zainteresiranih grupacija. Na mjesto predsjednika upravnog odbora izabran je Šegedin, a glavnina napora usmjerena je na organiziranje obnoviteljske skupštine. Ona je održana 8. prosinca 1990. Njezin je ishod naravno bio završetak procesa obnove rada Matice. Ali i nova podjela interesnih sfera u njezinu vodstvu: za predsjednika je izabran Gotovac (ispred Dubravka Jelčića, Šime Đodana i Josipa Vončine), potpredsjednike Jelčić, Đodan i Babić (ispred Branimira Donata i Vončine), i glavnog tajnika Ivičević (ispred Srećka Lipovčana). U političkom smislu, kako je vidljivo, Maticu su vodili ljudi HSLS-a, uz primjetan utjecaj visokopozicioniranih članova HDZ-a. Drukčija, tj. zasigurno u daleko manjoj mjeri politizirana i interesna, obnova Matice događala se na terenu. Pred održavanje obnoviteljske skupštine organizacijska je struktura Matice počela podsjećati na ranije dane slave. U potpunosti je obnovljeno jedanaest ogranaka, dva su novoosnovana, u postupku obnove bilo je dvanaest, a osnivanja deset. Matica se počela obnavljati i u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje su počele obnoviteljske aktivnosti u Čapljini, Čitluku, Grudama, Lištici, Ljubuškom i Posušju.